Historia

Ovako govori Ivanovo evanđelje o zadnjim Isusovim trenucima. Kad današnji čitatelj ovo pročita, pomisli na okrutnost rimskih vojnika koji umirućem daju ocat, da mu uvećaju muke. No, je li bilo baš tako? Što je uopće radila ta posuda puna octa na stratištu? Je li moguće da se nešto sasvim drugo krije iza octa?

Rimski legionari nisu pili vino. Pili su piće zvano posca, vino na putu da se pokvari, razblaženo vodom, ponekad zaslađeno medom. Imajući ovo na umu, je li moguće da su vojnici Isusu dali ono što su sami pili, bez namjere da ga dodatno muče?

Historia blog se vraća nakon preduge pauze. Nadam se da ću u buduće biti češći s postovima o nepoznatim detaljima iz poznate povijesti i o svemu onome što nas veže za tako daleke događaje.

Red je i da se pohvalimo: prije skoro dvije godine je na ovom blogu objavljena informacija o "kralju Arturu" u Stobreču. Nedavno se na RTL televiziji zavrtila ista informacija. Dvije godine preteći televiziju, nije malo. Tko zna, možda je i ovaj blog odigrao svoju ulogu?

Julijan Apostat (Otpadnik) je bio sposoban rimski car koji je vladao sredinom 4. stoljeća (361-363). Školovanjem je stekao solidno obrazovanje. Jedno vrijeme je zapovijedao germanskom granicom gdje je postigao značajne uspjehe.

Kad je stupio na carsko prijestolje, nastojao je suzbiti kršćanstvo koje je bilo već nekoliko desetljeća vladajuća religija u Carstvu. Proglasio je slobodu vjera, vratio otete posjede koji su pripali Crkvi vlasnicima, ukinuo državnu potporu biskupima.

Kršćanstvo je smatrao nečistim oblikom judaizma, kojeg je smatrao čistom religijom i poštivao ga je. Stoga je namjeravao obnoviti Hram i Jeruzalem nanovo naseliti Židovima, što je i rekao u proglasu:



Iz tog doba potječe natpis na zapadnom zidu, kojim se izražava oduševljenje što će Hram biti obnovljen:



No, planovi su jedno, a život drugo. Radovi su započeli na obnovi Hrama, no misteriozna vatra i munje su izbili iz zemlje i pobili mnoge radnike. Na kraju se odustalo od obnove. Jedni smatraju da su vatra i munje bili Božje djelo, drugi da je sabotaža, a treći misle da je prirodni fenomen.

Sam Julijan nije dugo poživio. Mjesec dana nakon odlaska iz Jeruzalema je poginuo blizu perzijskog glavnog grada nakon dotad vrlo uspješnog vojnog pohoda. Prije nego što je izdahnuo, kažu da su mu posljednje riječi bile:



što u prijevodu znači: Pobijedio si, Galilejče.

Rim je osnovan, po poznatoj legendi o Romulu i Remu, 21. travnja 753. g. pr. Kr. Donedavno je ovaj nadnevak u stručnim krugovima smatran kao stvar legende i mita, a ne kao činjenica iz prave historiografije.

Saznanja o načinu osnivanja novih gradova u srednjoj Italiji govore da je taj mitski datum možda zapanjujuće točan. Kad bi neki grad postao prenapučen, dio stanovništva bi se odvojio, potražio novu pogodnu lokaciju, i osnovao grad. Osnivanje grada se provodilo po točno određenim pravilima, i samo jednom godišnje, 21. travnja. Izgleda da je dan u godini točan, a nedavna otkrića građevina sagrađenih u 8. stoljeću podržavanju i godinu. Jesu li Rimljani, kad se sve uzme u obzir, bili u pravu? Jesu li stanovnici Albe Longe (ili nekog drugog italskog, latinskog grada), personificirani u mitskim Romulu i Remu, osnovali Rim 21. travnja 753. g. pr. Kr.?

Jedan od kandidata za povijesnog kralja Artura je nepoznati rimski vojnik i plemić imenom Lucius Artorius Castus, odnedavno i junak u još jednom groznom uprizorenju poznate engleske legende.

Teorija je dobijala to više na snazi što se više saznavalo o vremenu u kom je živio. Najvažniji dokazi o njegovom životu je opširna biografija na sarkofagu nađenom u zidu pokraj Stobreča (Epetium) i jedna spomen-ploča pronađena kraj kapelice sv. Martina u Podstrani. Rekonstrukcija natpisa glasi:



Stručnjaci procjenjuju da komadi sarkofaga nisu stariji od 200. godine, što znači da je Lucius Artorius Castus umro prije.

Poznata je vojna akcija koju je vodio vojvoda protiv Armoričana 185. godine, koju je Herodian dokumentirao. Vojvoda nije imenovan, ali sudeći po natpisu, to je morao biti Lucius Artorius Castus. Poznavajući točan datum armoričanskog pohoda i činjenicu da su Artorii bili plemićka obitelj, vrlo je lako rekonstruirati život ove osobe.

Više na linku: link

Malo je poznato, a mi još manje koristimo činjenicu, da je Split jedan od rijetkih gradova koji je bio glavni grad Carstva (Rim, Konstantinopol, Ravena, York među njima).

U njemu je vladao posljednji legalni car Julije Nepot, nakon što je 475. godine pobjegao iz Ravene gdje je bio ustoličen Romul Augustul, koji se površno smatra posljednjim carem.

Odoakar je sljedeće godine svrgnuo Romula Augustula i formalno priznao Nepota carem Zapada, no radio mu je o glavi, vjerojatno u suradnji s Glicerijem, salonitanskim biskupom. Isto tako je Nepot kovao planove da proširi svoju vlast, jer je faktično vladao samo Dalmacijom, a Odoakar Italijom.

Odoakaru su zvijezde bile naklonjenije jer su 480. godine Julija Nepota ubili vlastiti vojnici. Par mjeseci kasnije je Odoakar napao Dalmaciju, porazio generala Ovidu i priključio je svom kraljevstvu. Glicerija je Odoakar kasnije imenovao biskupom u Mediolanu (Milanu), vjerojatno nagrada za uspješnu urotu.

Nepot je vladao i dalje nakon smrti, ovaj put preko novca. Posljednji nositelj rimske vlasti na Zapadu, Sijagrije, u sjevernoj Galiji, je kovao Nepotov novac sve do vlastitog poraza od strane Franaka 486. godine.

Nedavno je bila serija na HTV o ovom kontroveznom caru. Preblag prikaz jedne od najozloglašenijih osoba cijele pisane povijesti, osobe za koju se drži da je inspirirala pisca novozavjetnog Otkrivenja za opis Antikrista, te za čuveni broj 666 (navodno zbroj brojčanih vrijednosti slova u Nero Kaisaros, tj. Neron Cezar daje taj broj).

Nijedan filmski i TV prikaz koji sam imao prilike vidjeti nam ne predočava homoseksualnu stranu njegove spolnosti. Najskandal njegove vladavine su bili 'brakovi' s ljubavnicima Pitagorom i Sporom: navodno je bio muž Sporu, a žena Pitagori.

Nasuprot, većina ističe njegovu ljubav prema Akte, robinji i kršćanki. Ona je uz njegau času njegove smrti, ponekad mu pomaže da se ubije.

Neron je bio veliki ljubitelj umjetnosti, a i sebe, pa kad su se te dvije činjenice spajale, bivalo je zanimljivo, kao njegovi višesatni "koncerti" koje publika nije smjela napuštati. Navodno su žene rađale, a ljudi glumili smrt kako bi bili iznešeni vani. Vespazijan, budući car, je jednom prilikom zaspao i, razumljivo, pao u carevu nemilost.

Veliki događaj njegove vladavine bez sumnje je rimski požar. Kolale su glasine da je požar gledao s Meceninog tornja hvaleći "ljepotu plamenova" i da je pritom otpjevao vlastitu kompoziciju "Pohara Ilija". Pretpostavlja se da su ovo stihovi iz tog djela:

Požar i progon kršćana su označili početak njegova kraja. U preostale četiri godine je stekao neprijatelje među vojskom, pretorijancima i senatorima. Napušten od svih, čak i od slugu, na kraju bježi prerušen iz zlatne palače (Domus Aurea), sagrađene na paljevini. Susreće slobodnjaka koji ga odvodi do svoje vile par kilometara od grada, samo da bi ga izdao. Vojnici su došli da ga uhite, no ubija se ubodom u vrat, žaleći samog sebe riječima:

Nije imao snage pa je osobni tajnik Epafrodit dovršio posao.

Imao je samo 30 godina kad je umro, nakon 14 godina vladavine. Vladajuća klasa ga nije voljela, naročito senatori, a o kršćanima nećemo niti govoriti. Običan narod ga je volio, naprotiv. Godinama nakon smrti je njegov grob bio redovito posut cvijećem.

Par godina kasnije se u Maloj Aziji pojavio varalica koji je govorio da je Neron. Ovaj interesantan ali nebitan podatak za povijest ima odjeka u Otkrivenju koje daje natuknuti da će budući Antikrist biti oživjeli Neron, Nero redivivus.